Umjetnička djela
Okrhak memorije
1. Okrhak memorije
grafitna olovka, zlato
1000 x 800 mm (4 lista dim. 500×400 mm)
2019.
2. Okrhak memorije
grafitna olovka, tempera
900 x 1200 mm
2020.
3. Okrhak memorije
grafitna olovka, svileni papir
400 x 400 mm
2019.
4. Okrhak memorije
grafitna olovka, kolaž, svileni papir
400 x 400 mm
2019.
5. Okrhak memorije
grafitna olovka, tempera
1000 x 800 mm (4 lista dim. 500×400 mm)
2019.
6. Okrhak memorije
grafitna olovka, zlato
1200 x 1000 mm (6 lista dim. 400×500 mm)
2020.
7. Okrhak memorije
grafitna olovka, zlato, svileni papir
800 x 2000 mm
2020.
8. Okrhak memorije
grafitna olovka, zlato
1000 x 800 mm (4 lista dim. 500×400 mm)
2019.
9. Okrhak memorije
grafitna olovka, tempera
1000 x 800 mm (4 lista dim. 500×400 mm)
2020.
10. Okrhak memorije
grafitna olovka
1050 x 700 mm (6 listova dim. 350×350 mm)
2019.
11. Okrhak memorije
grafitna olovka
1050 x 700 mm (6 listova dim. 350×350 mm)
2019.
12. Okrhak memorije
grafitna olovka, zlato, svileni papir
800 x 2000 mm
2020.
Okrhak memorije
Radovi iz ciklusa “Okrhak memorije” obuhvaćaju seriju crteža djevojčica te predstavljaju autoričino istraživanje vlastitog identiteta i smisla postojanja te varljivosti sjećanja, kako osobnog, tako i kolektivnog. Slike i crteži proširuju se u ambijent uz pomoć in situ instalacija i zvučnog zapisa koji su također dio iste teme, istog narativa. Kao što su naša sjećanja razlomljena i teškom ih mukom možemo sastaviti, tako su i crteži razlomljeni na više zasebno uokvirenih polja. I sama se forma i figura djevojčica fragmentira, kao da dolaze iz više dimenzija: naš pogled i prisjećanje sastavljaju priču, no ona nikad ne može biti do kraja sastavljena.
“Autorica suosjeća s tim nježnim izgubljenim bićima i nudi fragmente narativa o razdoblju koje je često sve samo ne bezbrižno. U toj prvoj zaista prekretnoj fazi gdje počinjemo propitivati vlastiti identitet i smisao, gdje se pokušavamo pozicionirati u odnosu na svijet i druge, autorica traži nagovještaje suočavanja sa smislom i pitanjima života i smrti. Njihova lica protkana nelagodom i pogurena ramena kao da su sišla sa svima bliskih starih razrednih fotografija. Ili možda samo iz autoričinih sjećanja koje je izmjestila u crtež. Nisu to samopouzdane nasmiješene djevojčice koje se lagodno kreću i savršeno snalaze u ovom svijetu, već utjelovljenja nesigurnosti i straha od odrastanja, od onog ženskog u sebi.
Ponavljanjem tog motiva autorica apostrofira i činjenicu da je osobna mitologija uvijek djelomično i kolektivna, a prenošenjem fotografija u crtež, još krhkiji i prolazniji medij, ponovno ukazuje na nemogućnost fiksiranja značenja, sjećanja i identiteta.”